Tako nam je spomenuti trojac, predvođen ludo odvažnim Brunom, uprizorio topljenje, inače netopljive celuloze u ručno izrađenom reagensu, "presvlačenje" željeza bakrom, pretvarali su dečki kemijsku energiju u zvuk, koristili vodu kao katalizator, žarili i palili, pucketali i praskali razne plinove...Bilo je upravo spektakularno...
Kao njihova nastavnica, osim neopisivog osjećaja ponosa i ushita, u jednom trenutku sam osjetila tugu i žal što je svemu tome došao kraj... Svima želim puno sreće i uspjeha u daljnjem životu i radu a mojim vrijednim i kreativnim "prirodoslovcima" veliko hvala na mnoštvo provedenih sati u učionici kemije... Dečki, hvala vam što ste htjeli, znali i nesebično pokazali i dokazali da se kemija može voljeti...

                                                                     nastavnica Ignjačić