U vrijeme Domovinskog rata, 1991.godine, mjesto Otok bilo je izloženo žestokim napadima, a stanovništvo je izbjeglo u ratom nezahvaćene dijelove Hrvatske ili u inozemstvo. Ni škola, koja je tih mjeseci bila zatvorena, nije bila pošteđena bombardiranja, a nestao je i dio pedagoške dokumentacije – školska spomenica, u kojoj je bila zapisana povijest škole od osnutka do najnovijih događanja, stoga je ovaj pregled povijesnih zbivanja zabilježen prema drugim sačuvanim izvorima.
Prva škola otvorena je u Otoku 1773. godine u državnoj zgradi Kbr.177. Otok je u to vrijeme bio u sastavu Vojne Krajine, zasebnog teritorijalnog vojnog tijela Austro-Ugarske monarhije. Mjesto je pripadalo Sedmoj brodskoj regimenti i Devetoj kumpaniji sa sjedištem u Vinkovcima odakle se nadzirala cijela slavonsko-srijemska granica. Stanovništvo Krajine, pa tako i Otoka , nalazilo se pod izravnom vojnom upravom i podlijegalo je «kumpanijskim zapovidima» i strogim vojničkim propisima.
Prvu školu otvorile su krajiške vlasti, a zvala se Njemačko-ilirska škola. Nastavu je pohađalo 28 djece. Od 1779.godine zvala se Državna trivijalna škola. Mala je niži i viši odjel, a od 1856.godine postala je trorazredna. Predavao se vjeronauk, čitanje, pisanje i nešto računa. Osim vjeronauka, svi predmeti predavali su se na njemačkom jeziku. Nastavu su pohađala sva muška djeca iz imućnijih kuća. Prvi učitelj Državne trivijalne škole, Robrich, službovao je u Otoku sve do svoje smrti, 1816. godine, a naslijedio ga je Vinkovčanin Ivan Cvrković, učitelj s osamnaestogodišnjim radnim iskustvom, koji se tijekom svog višegodišnjeg rada u Otoku zalagao da djeca, osim njemačkog jezika, bolje upoznaju i materinski, hrvatski jezik.
Nakon njegovog odlaska 1838. godine službu učitelja preuzeo je Petar Tomašević-Stari, a potom Ivan Topalović, vrlo uspješan učitelj, koji je uspio opismeniti gluhonijemog učenika, zbog čega je postao «državnim učiteljem» u Otoku.
Zahvaljujući utjecaju škole, znatno se povećao broj pismenih. Istovremeno jačao je osjećaj nacionalne pripadnosti, što je preraslo u težnju da mjesto što prije dobije školu u kojoj će nastavni jezik biti hrvatski. Mještanima je u ovim njihovim nastojanjima veliku potporu pružao tadašnji župnik Josip Vasiljević.
Općinska je škola otvorena 1830. godine. Nastava se održavala u unajmljenoj kući, vlasništvu krajišnika Šajnovića, Kbr.118.
U školi su predavali Otočani Đuro Štivičević i Mato Matoković, bivši podčasnici. Obje škole 1840. godine premještene su u Nijemce.
U državnoj je zgradi otvorena njemačka općinska škola.Prvi njezin učitelj bio je Vilhelmo Vlašić.
Općina je 1873. godine dobila u vlasništvo časnički stan pod brojem 176. Iste godine, 1. listopada otvorena je ovdje Djevojačka škola. Prva učiteljica škole bila je Pavka Malešević.
Gradnja velike školske zgrade , jednokatnice, počela je 1876. godine, u središtu Otoka, Kbr.503, danas Ulica bana Josipa Jelačića, br. 3, a dovršena je u studenom 1879. godine.
Djevojačka škola se 1881. godine proširila s dječačkom školom u trorazrednu pučku školu, budući da je prema postojećim propisima bio zadovoljen minimum od 260 učenika.
U ovoj školi djelovali su: ravnajući učitelj Antun Lovretić, otac Josipa Lovretića, učiteljica Katica Mitrović i podučiteljica Katinka Dejanović
Do 1945. godine škola u Otoku bila je četverogodišnja. Do 1954. godine školovanje se produžavalo na šest i sedam godina.
U razdoblju od 1945. do 1954. godine pri školi je organiziran tečaj za učenike u naukovanju u zanatima. Učenici su izučavali nauk kod otočkih obrtnika , a tečaj je trajao tri mjeseca, po tri sata dnevno, tri puta u tjednu.
Od 1955. godine počela je s radom osmogodišnja škola čiji je naziv bio Narodna osmogodišnja škola. Osim Otočana, školu su pohađali i učenici iz susjednih mjesta u kojima nije bilo osmogodišnjeg školovanja: 38 učenika iz Komletinaca, 8 iz Privlake, 4 iz Spačve, 8 iz Vrbanje i 2 učenika iz Slakovaca.
Pri školi je 1956. godine organizirano dvogodišnje školovanje mladih između petnaest i osamnaest godina starosti koji nisu bili u mogućnosti redovnim putem završiti školu. Program je bio prilagođen mjesnim prilikama i obuhvaćao je unapređenje poljoprivredne proizvodnje pretežno gospodarskog karaktera, osnove domaćinstva, hrvatski jezik i matematiku. Nastava je održavana četiri puta tjedno, po četiri sata dnevno, a uspješno završenih polaznika bilo je četrdeset. Nastavu su, uz svoje redovne sate, izvodili učitelji: Beljan Stanko, Dasović Nikola, Glavačević Ivanka, Kunek Danica i Šakić Ana.
Škola je 1963. godine promijenila naziv u Osnovna škola «Đuro Đaković». Nastava se održavala u jednokatnoj zgradi izgrađenoj 1879. godine. Zbog pomanjkanja prostora, (broj učenika se iz godine u godinu povećavao), na školskom dvorištu je podignuta montažna zgrada s četiri učionice, a korištene su i tri prostorije u zgradi doma kulture.Za potrebe nastave korištena je i zgrada tzv. praktikuma koja se također nalazila u dvorištu škole.
Od kraja Drugog svjetskog rata do 1970. godine, prema podatcima koje je dao Josip Vilhelm, ( bivši učitelj i školski upravitelj ), u školi su radili sljedeći učitelji:
Adam Duško, Balić Marija, Bekavac Zlata, Belić Marija, Beljan Milena, Beljan Stanko, Bertić Marija, Bošnjak Josip, Brajković (Križ) Marija, Čleković Dragica, Čleković Milan, Dragić Slavica, Lalić Mato, Maričić (Greta) Margareta, Radović Rade, Sertić Slavica, Sladoljev-Jolić Ante, Vajagić Ljubica, Vincetić Bara, Višnjovski Katica, Vujasin Ivo, Vujasin Staža, Božić Emilija, Bregović Nevenka, Brkić Marija, Čajkovac Jelica, Čupić Anđelko, Dasović Marica, Dasović Nikola, Elez Josip, Ferić Marija, Glavačević Ivanka, Gossain Franjo, Krpan Anica, Kržanić Ina, Kunek Danica, Kuzmić Luka, Kuzmić Vazmica, Matić Josip, Medved Janja, Muhar Mira, Mušić Ljubica, Posavac Dragutin, Posavac Evica, Putar Ružica, Sedlar Mira, Smoljan Nedjeljka, Smoljan Stanislav, Strmotić Antun, Šakić Anica, Šarčević Katica, Šimić Evica, Tekmetarović Anka, Tomić Đoko, Trusk Anica, Vilhelm Josip, Vučićević Ivan, Vukajlović Milovan, Zagorac Ivan
… Prezimena i imena djelatnika upisana su abecednim redom. Popis najvjerojatnije nije potpun. Neki od navedenih učitelja bili su uposleni u školi i nakon 1970. godine.
U ljeto 1977. godine, kad je škola brojala više od tisuću učenika , započela je gradnja školske zgrade na novoj lokaciji, u Štrosmajerovoj ulici, na mjestu Vašarište, prema današnjem numeriranju, na broju 142.Gradnja školske katnice trajala je dvije godine. U novu, moderno opremljenu školu učenici i djelatnici škole uselili su u jesen1979. godine.
U lipnju 1991. godine kolektiv škole donio je odluku da se škola nazove imenom svećenika, književnika, etnologa i etnografa Josipa Lovretića, rođenog u Otoku 1865. i preminulog u Čardaku, u samostanu Dolorosa 1948. godine, autora pjesama, pripovijedaka i vrijednih etnografskih zapisa objavljenih u monografiji «Otok», knjizi koju mnogi smatraju biserom hrvatske etnografije.
